Shayatin je demon islamske tradicije.
Shayatin su prema islamskoj tradiciji zloćudna podskupina džina, oni koji su slijedili Iblisa. Kuran ih na brojnim mjestima spominje kao zavodnike, šapatnike (muwaswisūn), remetitelje vjere.
Ne djeluju fizičkom silom, već putem waswase: tihog šapata u ljudsko srce koji izaziva sumnju, gnjev, požudu, oholost ili apatiju.
Za razliku od džina općenito, Shayatin nisu moralno dvoznačni. Jednoznačno su zli. Istodobno je njihova moć ograničena: mogu napadati samo ljude koji zanemaruju Boga. Pri spomenu Boga uzmiču. Jednina Shaytan može označavati i vođu skupine, Iblisa, dok se množina odnosi na sve njegove sljedbenike.
Tip: Zloćudna podskupina džina, šapatnici
Podrijetlo: Poslušnost Iblisu, vođi
Tekstovi: Kuran (brojna mjesta), hadis
Razdoblje: od 7. stoljeća do danas
Glavno djelovanje: waswasa, šaptanje
Kuransko utemeljenje, sustavna obrada u klasičnoj egzegezi, gusta prisutnost u hadiskoj literaturi. Moderna teologija i pučka vjerovanja nastavljaju tu kategoriju.
Islamski svijet u cjelini. Predstava o Shayatin pripada univerzalnim kategorijama islamske demonologije, manje regionalno obojena od drugih pojedinačnih bića.
Kuran (bezbroj mjesta), zbirke hadisa, klasična tefsirska literatura, etnografski radovi o modernoj svakodnevnoj religioznosti.
Arapski: Shaytan (jednina), Shayatin (množina). Etimološki povezano s hebrejskim satan.
Odnos prema Iblisu: Iblis je vođa Shayatina. U jednini Shaytan može upućivati na samog Iblisa.
Odnos prema džinima: Shayatin su zloćudni podskup džina, ne svi džinovi su Shayatin.
Terminologija se preklapa: na mnogim mjestima u Kuranu Shaytan i Iblis koriste se izmjenjivo. Tek kasnija teologija sustavno je razlikovala Iblisa kao osobno ime i Shaytana kao funkcionalni pojam.
Izgled
Najčešće nevidljivi kao i svi džinovi. Pučka predaja opisuje ih kao ružne, ognjene, crne. Teološki važno: njihovo djelovanje nije vidljivo, nego se odvija u mislima i nagnućima čovjeka.
Ponašanje
Šapuću čovjeku misli koje ga odvode s pravog puta. Tipični obrasci: sumnja u vjeru, odgađanje molitve, seksualno iskušenje, gnjev, zavist, oholost, malodušnost. Posebno djeluju u stanjima nepažnje i tame.
Područje djelovanja
Svi ljudi, ali usmjereniji su na vjernike koji su čvrsti u molitvenoj praksi. Noću, u samotnim mislima, u prijelomnim trenucima života.
Mitološka klasifikacija
Nemaju vlastitu genealogiju, oni su džinovi koji su slijedili Iblisa. Njihova je zajednica hijerarhijska, s Iblisom na vrhu, a zatim slijede demoni specijalizirani za određene zadatke (klasična tradicija spominje između ostalog demonska imena za uzročnike određenih grijeha).
Najvažniji aspekti Shayatina na jedan pogled.
Džinovi koji su slijedili Iblisa. Nemaju vlastitu liniju stvaranja, oni su zloćudna podskupina opće džinske tvorevine.
Svi ljudi, posebno u trenucima nepažnje. Ciljani napad na vjerne muslimane kako bi ih odvratili od molitve.
Nevidljivi. U pučkim predajama opisani kao ružni, ognjeni, crni. Njihovo djelovanje odvija se iznutra, u mislima i nagnućima.
Waswasa, tiho šaptanje koje donosi sumnju, gnjev, požudu, apatiju. Nema nasilja, samo suptilni utjecaj.
Ta’awwudh prije svake radnje, basmala, izgovaranje zaštitnih sura, dhikr (spominjanje Boga). Kada se pojave uznemirujuće misli: u sebi izgovoriti „A’udhu billahi minash-shaitanir-rajim“.
Kršćanski demoni-zavodnici, Shedim kao opći zli duhovi, budistička Mara kao zavodnik.
Rituali zaštite
Traženje zaštite u Allaha temeljna je praksa. To se izvodi formulaično kroz ta’awwudh. Molitvena disciplina (pet puta dnevno) i učenje Kurana smatraju se najsnažnijim protuotrovom. Kod trajnog napada: ruqya, zajednička molitva u džamiji, religijsko savjetovanje.
Zazivanja
„Ajet o Prijestolju“ (Ayat al-Kursi, sura 2,255) smatra se posebno djelotvornim protiv Shayatina. Prema poznatom hadisu, izgovaranje prije spavanja odbija Shayatin do jutra.
Svakodnevna pravila
Basmala pri jelu, pri ulasku u kuću, pri odlasku na spavanje. Ne zijevati otvorenih usta, ne zviždati u kući, ne spavati noću u ruševinama, tradicionalna svakodnevna pravila koja imaju svrhu spriječiti utjecaj Shayatina.
Židovsko-kršćanska pozadina
Pojam je etimološki povezan s hebrejskim satan. U kršćanskoj tradiciji njemu odgovaraju „demoni” Novog zavjeta, s sličnom funkcijom zavođenja i podsvjesnog utjecaja.
Budizam: Mara kao personificirani napasnik i njegove vojske pokazuju funkcionalne paralele. U obje tradicije oružje je sugestija, a ne sila; protuoružje je usredotočena molitvena ili meditacijska praksa.
Zoroastrijski
Dēw zoroastrizma također su zla bića koja navode ljude na zlo. Strukturno srodni, teološki smješteni u dualistički okvir.
Pojam šajatin množina je arapske riječi šejtan i u islamskoj misli označava satane ili sotonska bića. U Kuranu se riječ javlja na brojnim mjestima, a njezina uporaba slojevitija je nego što bi sugerirao jednostavan prijevod „vrag”.
U jednini aš-šejtan najčešće označava Iblisa, biće koje se, prema kuranskoj priči, odbilo pokloniti novostvorenom Adamu i zbog toga bilo prokleto. U množini, međutim, šajatin označavaju cijelu klasu bića koja zavode, odvode na stranputicu i sijeju razdor.
Kuran govori o šajatinu među džinnima, a čak i o šajatinu među ljudima, što pokazuje da pojam manje označava biološku vrstu, a više funkciju ili stav: ono zavodljivo, ono što odvraća od pravog poretka.
Poznata kuranska predodžba povezuje šajatin s pokušajem prisluškivanja skrivenih zbivanja na nebu. Oni se uspinju kako bi prisluškivali odluke viših sfera, ali ih tjeraju zvijezde padalice, tumačene kao bačeni projektili.
Ta priča je, među ostalim, služila kao objašnjenje zašto vidovnjaci mogu doći samo do fragmentarnih i nepouzdanih spoznaja. Sa stajališta religijske znanosti treba naglasiti da Kuran ne razvija sustavan nauk o šajatinu, nego ih u različitim kontekstima uvodi kao protusilu ispravnom vodstvu.
Jedno od pitanja o kojima se u islamskoj učenosti mnogo raspravljalo tiče se odnosa šaitana prema džinima. Oba pripadaju nevidljivim bićima stvorenim od vatre, no njihov se točan odnos različito određuje.
Prema raširenom shvaćanju, šaitani su nevjernički, zlonamjerni pripadnici džina. Dok džini kao vrsta obuhvaćaju i vjernike i nevjernike, i bezazlene i opasne predstavnike, šaitani su prema tome oni koji su se okrenuli zlu.
Sam Iblis se u jednom kur’anskom odlomku izričito ubraja među džine, što potkrepljuje ovo tumačenje. Prema ovom gledištu, šaitani su moralno određena podskupina unutar džina.
Drugo shvaćanje, također prisutno u tradiciji, smatra šaitane potomstvom Iblisa, dakle zasebnom lozom s vlastitim podrijetlom. Neki drugi učenjaci pak naglašavaju funkcionalnu stranu i pod pojmom šaitan razumijevaju svakoga, bio on džin ili čovjek, tko preuzima ulogu zavodnika.
Ta višeznačnost nije nedostatak predaje, nego odraz činjenice da Kur’an i rani izvori te pojmove nisu upotrebljavali strogo sustavno.
Kasnija je učenost, primjerice u kur’anskim komentarima i u posebnim raspravama o svijetu duhova, potom poduzimala različite pokušaje sistematizacije. Istraživanja islamske demonologije, među ostalim radovi o predodžbi o džinima, pokazala su da se te klasifikacije razlikuju ovisno o regiji i pravnoj školi.
Islamska svakodnevica poznaje niz čvrsto utvrđenih sredstava za zaštitu od utjecaja šajatina. Ona nisu čarobne naravi, nego su ukorijenjena u religijskoj praksi i većina učenjaka smatra ih legitimnima.
Središnje sredstvo je isti’adha, zaštitna formula kojom se traži Božje pribježište od prokletog šejtana. Izgovara se, među ostalim, prije kuranskog čitanja. Također se određene sure i ajeti smatraju posebno zaštitnima, prije svega dvije posljednje sure Kurana, poznate kao sure zaštite, te takozvani ajet Prijestolja.
Redovita molitva, sjećanje na Boga i izgovaranje Njegova imena prije svakodnevnih radnji smatraju se djelotvornom zaštitom, jer prema uvriježenoj predodžbi šajatin nemaju moć tamo gdje se spominje Bog.
Predaja prorokovih riječi navodi brojne konkretne prigode u kojima su šajatin smatrani posebno djelotvornima, pa su preporučene odgovarajuće zaštitne radnje, na primjer pri ulasku na određena mjesta, pri odlasku na spavanje ili u odgoju djece. Sa stajališta religijske znanosti zanimljivo je da ta zaštita dosljedno cilja na okretanje Bogu, a ne na izravnu borbu s duhovima.
Šajatin se ne prizivaju ni ne suzbijaju, nego se njihovu utjecaju izmiče pobožnošću. To islamsku praksu razlikuje od nekih narodnih tradicija zaštite u drugim kulturama, u kojima je u prvom planu izravan odnos sa štetnim bićem.
U živoj narodnoj pobožnosti različitih regija ipak su se razvile i prakse s amuletima i prizivanjima, čiji je odnos prema normativnom nauku sporan.
Ostala standardna djela u popisu literature.
Ovdje opisana zaštitna praksa predstavlja znanstveno tumačenje povijesnih tradicija. iWell Guard nastavlja tu kulturno-povijesnu liniju nosivih zaštitnih predmeta i predstavlja njezin suvremeni oblik. Više o iWell Guardu →
Protiv njegova djelovanja predaja kroz kulture navodi ova zaštitna sredstva:
Usporedite u alatu Schutz-Kompass →Preporučena zaštitna sredstva
Najjednostavnije zaštitno sredstvo u ovoj zbirci: 41 slojeva pravog zlata 999, platine, srebra i silicija, izrađeno u Ruhli/Tirinška. Ne treba se aktivirati, nije vezano za osobu i djeluje u krugu od oko 50 metara, čak i kad se ne nosi.
Srodna bića

Lamashtu ubraja se među najpodrobnije zabilježene demone starog Dvorječja. Za razliku od mnogih b...

Sluagh, na gaelskom „vojska", kolektiv su nemirnih duša u keltskom (posebice škotsko-gaelskom i i...

Gorgona sa zmijskom kosom i pogledom koji pretvara u kamen, demon grčke mitologije. Perzej, zabra...

Vellamo, finska gospodarica vode i supruga Ahtija. Podrijetlo, kult ribolova, simbolika i veza s ...

Lucifer je u kršćanskoj tradiciji lik najvišeg palog anđela. Izjednačavanje sa Sotonom potječe iz...

Mikail, arkanđel islamske tradicije, stoljećima pismeno potvrđen: opskrbnik hranom i blagoslovom,...